zaista-tu

petak, 13.12.2013.

Second waltz

Sumorno,maglovito,hladno,,,mogla bih reći da se i ja tako danas osjećam...Misli samo nekud vrludaju,sve mi je teško. pročitam novine, živa depresiva. Nedostaje mi sunce. Poželim da živim u neboderu,na 21 katu i da imam sunčano jutro dok je grad u magli. Ceste su zaleđene,oooo da vrijeme je za zimske gume... Danas nisam doživjela ništa što bi mi napunilo dušu,ništa što bi mi dalo onaj The Trenutak koji bi mi obilježio dan. Šef je platio hamburgere na poslu. Možda je to bilo nekaj pozitivno ;) Zaplićem se u hrpetine nekih misli koje uopće nisu povezane, teško mi je i pisati danas. Kronični umor me lovi, radim oko 230 sati mjesečno. Pa je li to normalno?
U mjesecu od 4 tjedna ja odradim 6 tjedana. Mrzim ovaj kapitalističko konzumeristički način života. Života??? Pa mi zapravo i nemamo život. Radimo,tamo većinom i jedemo,kupamo se i spavamo. Obitelj je u drugom lanu, možda čak i u trećem,ako sebe stavimo na mjesto broj dva ispred svega ostaloga. Ustajem u 4 sata ujutro,ponekad i prije,cijele dane radim. Dođem doma, popijem kavu,kuham, peglam ,usisavam, pospremam i što onda,,,eh da malo ubijem oko, o sačuvaj Bože zaspala sam opet na kutnoj,a ponoć je,,,Ajmo kupanje,spremanje za krevet, dobro namaži lice kremom protiv bora ženo, ne spavaj na trbuhu,isključivo na leđima da ti se lice tokom sna ne izgužva. Da ujutro izgledaš svježe. Ustani u 4 sata,opet se otuširaj da dođeš k sebi,namaži lice dobro kremom protiv bora,stavi dobru podlogu, 2 poteza tušem, 2 sloja maskare i crveni ruž. Zaštitni znak. I kad se najlošije osjećaš crveni ruž popravlja stanje.Bar na oko... Skuhaj nes i popuši 2-3 cigarete prije posla,pogledaj seriju koja se emitira u noćnom programu...Godinama sam gledala Lugarnicu,od kad sam bila klinka. Zadnjih par godina sam opčinjena novim lugarom,,,Onda ukinu Lugarnicu i bacaju neke glupave serije,tipa talijanska nikita ili one talijanske limunade.Prebacim program ,a ono Plodovi zemlje, Hrvati preko granice,Alpe-Dunav-Jadran i slične emisije,poučno ali dosadno za svaki dan,,,Daj dnevnik od jučer da budem u toku sa dnevnim događanjima...Prođe mojih pola sata i vozi na posao.Budi sređena,nasmiješena i uljudna,a uz to trpi ograničenog morona sa kojim radiš. Nikad ne pokazuj nezadovoljstvo... I sve to tako i bi. A onda dođeš doma,,,opet kuhaš,peglaš i pospremaš i shvatiš da ti treba ispušni ventil. Nešto gdje ćeš prebaciti sve ono što si skupio tokom dana.Odlučim napisati nešto. Krenem bez poseben teme,nije ni naslov doznačen. Možda napišem nešto pametno pa ću iz tog konteksta izvući naslov,jel...Ma kako da ne...Pustim opuštajuću glazbu i ne mislim,ma k vragu mislim i dalje ,,,,http://www.youtube.com/watch?v=vauo4o-ExoY
Laka vam noć!
Do pisanja...

13.12.2013. u 22:59 • 6 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 12.12.2013.

Svoje probleme stavi u džep

Dođe danas k meni na posao jedna djevojka sa kojom se već neko vrijeme virtualno družim da mi donese poklon za Božić. Zna da volim magnete i potrudila se naći jedan lijepi,mali,prikladan za Božić. Malo smo se podružile,poćaskale i morala je ići. Nakon tooga vidim piše ona curama kako me upoznala i jako se iznenadila mojom vedrinom i osmijehom.Evo do čega smo došli.Rijetko je vidjeti nasmiješeno lice, osobu koja privatne probleme ne nosi sa sobom na posao. Osobno smatram,da posao niej mjesto na koje nosiš bilo što od kuće,ne pokazuješ osjećaje,ne raspravljaš o politici ni religiji. jednostavno osobne stvari zadržiš za sebe. Dok je ona bila kod mene,također je navratio i moj Lepooki.Zadrhtale su mi ruke kad sam ga ugledala, ali ona nikako nije mogla naslutiti da je po bilo čemu drugačiji za mene od ostalih. Upitao me čitam li danas kakvu knjigu. Odgovorih mu da ne,ostao je zatečen. Navikao je da svakodnevno nešto čitam. Jednostavno nisam danas ništa nosila sa sobom,a nisam imala ni volje za čitanje. Ima takvih dana,da ponekad slova umaraju, da me jednostavno informacije pune mislima,a nekad baš želim pobjeći od misli. Nekad samo želim da ne mislim o ničemu,da ne znam ništa,da se ne zamaram sa banalnim stvarima. Danas je takav dan. Samo želim malo odspavati.. Ručak je skuhan,pojeden, kavica riješena, popušila sam tri cigarete i sad se motam.Odlučih nešto napisati da se bar malo otarasim misli,da ih prenesem u slova. Želim leći bez tereta. Zamotati ću se u deku i gledati televiziju,vijesti,ne glasno.Slupati i žmiriti. Odmarati se u mraku. Ne želim ležati u tišini... Ponovno se emitiraju Smogovci. Oni podsjećaju na djetinjstvo, na bezbrižne dane uz školski program,a kasnije i na ljetne praznike pod kojima su obavezno 90ih emitirani... A sada...
Do pisanja,,,, ;)

12.12.2013. u 18:32 • 8 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 11.12.2013.

Ta mala slatka igrica...

Jutros u 7 i 15 ugledam u kiosku najljepše oči koje sam ikada vidjela. Ugledam njega. Čovjeka koji je zabranjeno voće, možda zato tako sladak i primamljiv. Nasmije mi se i zapravo razveseli što me ugledao,ide prema meni. Moja jedina misao je kako što prije nestati iz njegova vidokruga. Na brzinu platim kaugume i otrčim na svoje radno mjesto... Tisuću misli kroz glavu juri, smijem se, sretna sam. Zapravo mi je to plavo oko popravilo dan, dalo mi bez i jedne riječi vjetar u leđa i nagnalo me na ljubaznost... kako je to lijepo... Uzela sam rokovnik i krenula pisati. Onako misli iz glave,ono što mi je u tom trenutku bilo na duši. Zapravo me pisanje rukom opušta, čini me sretnom.Mnogo više od tipkanja po tipkovnici.Sada sam u mislima imala njega, možda i ne njega već ono što budi u meni. Budi onu ženu od prije desetak godina,opuštenu,slobodnu, britkog jezika, sa bezbroj ideja i punu samopouzdanja i vjere u bolje sutra. Dugo je nisam susrela u sebi. Jednostavno sa godinama se se više prilagođavamo nekim ustaljenim normama u društvu,nekim stereotipima žena,majki,kraljica, kućanica i dobrih susjeda. Na žalost. Čitam po novinama ovih dana kako je ogroman postotak stanovništva u Hrvatskoj samo sa završenom osnovnom školo,visokoobrazovanih je sve manje. na tv non stop melju o odljevu mozgova iz Lijepe nam naše. Koja je budala uopće smislila taj izraz "odljev mozgova",podsjeća me na onog bosanca koji je izvalio nešto o odljevu MOZAKA na njihovoj tv... Također me podsjeća na gipsanje nečega za kalup,pa se onda u tome nešto odlijeva u bronci i ostalim ferolegurama...Malo sam skrenula sa teme,ali da se vratim na ukalupljivanje društva. Poso-kuća za žene,poso-kuća-birtija za muškarce i to je super.to znači da smo normalni članovi zajednice.Apsolutno socijalno prihvatljivi. E pa moj lepooki je zapravo moj bijeg od te gorke svakodnevice.Od posla,kuće,djeteta,od svih mogućih obaveza, jednostavno ta kemija koja je između nas puni me životom,a nikada između nas nikada niej bilo ništa,niti će biti....To je samo lagani egotrip možda, možda ono popunjavanje praznine koja se stvorila negdje između posla i obitelji. Jednostavno uživam u toj platonskoj igrici, u tim pogledima,tim malim nevinim osmjesima koji poprave dan...Lijepo je imati njega,a opet ga nemati u punom smislu... To hrani duh i tijelo...Kad zaigra krv u žilama i ovlaže se gaćice, a sve zapravo na suho :)
Do pisanja..

11.12.2013. u 17:54 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 10.12.2013.

Ležim...Miris omekšivača sa friško oprane deke draži mi nosnice...U daljini čujem automobile sa Ilice, a ja žmirim, ležim nepomično i pred očima mi je tama nadam se da ću zaspati što prije. Na jednom mi se po mislima počne motati Treće oko,pred očima mi je sada oko.Lijepo,plavo oko,uokvireno divnim, gustim trepavicama...Trznem se...Ipak nisam zaspala...Zapravo se osjećam tako usamljeno ležeći u kasno poslijepodne sama na tom kauču. Razmišljam kako bi bilo lijepo da me sad netko zagrli,da me stisne k sebi i šapuće nešto lijepo. Smije i lagati,samo da je lijepo.Prođem prstima kroz kosu, kruta je.Ne sviđa mi se to...Misli mi vrludaju i nikako ne mogu dobiti koncentraciju da mantram nešto lijepo,nešto što ću sanjati.Jednostavno mi ovog puta ne ide. Razmišljam o nekim lijepim trenucima koji su ostavili dubok trag na meni.Kako neke pjesme povezujem sa određenim ljudima, mirisi,boje,čak i godišnja doba.Sve to asocira na nekoga. Neki ljudi se u životu pojave da bi nas samo naučili lekciju i jednostavno nestanu. Rijetki su oni koji ostaju... Zapravo je važno oprostiti,sve one traume koje nosimo,neke otvorene rane koje čistimo i zamatamo da bi što manje boljele,one su podsjetnik na ljude kojima nismo oprostili,na neke terete prošlosti koji nas koče.Kako se toga jednostavno riješiti? Danas bi mi trebao pravi,čvrsti zagrljaj, onaj od srca. Onako prijateljski, iako ne bih imala ništa niti protiv nekog strastvenog,da mi probudi sva osjetila,duh i tijelo. Da u mom trbuhu zaigraju leptirići,da me prođu trnci,da ponvno budem zaljubljena.Da vidim svijet onako lijepim kakav zaista i jest...Kako volim taj osjećaj.Osjećaj da mi se netko sviđa,da me razveseli kad ga ugledam,da mi u tmurnom danu izmami osmijeh na lice...Čini mi se da danas ipak ništa od toga. Ostajem sama,sa svojim mislima,sa nekim skrivenim željama koje ne mogu izreći niti sama sebi.To je posljedica odgajanja sa tabuima. Čovječe zašto uopće postoje tabui u današnje vrijeme kad više ništa nije nenormalno,kad svaki lapan ima svoje veselje i popularan je? Živimo u vrijeme ogromnih političkih previranja,svjetske krize i mnogobrojnih revolucija, a ipak smo okruženi tabuima. Zašto nije tabu biti glup? To nikoga nije sram? Nikoga nije sram zadirati u nečiju privatnost? Mene sram takvog društva...ležim i dalje...Sad imam neke totalno druge misli u glavi i nisam više tako opuštena...Umjesto sna kojeg sam tako priželjkivala, ustati ću.Skuhati ću kavu i zapaliti cigaretu. Po dobrom starom balkanskom običaju.
Do pisanja...

10.12.2013. u 18:03 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>